Sretna sam zbog ove odluke: njome je napokon odbačena dvojba tko je, na koji način i čime povrijedio ljudska i eventualno bolesnička prava Mirjane Pukanić. Kontroverzu je, naravno, stvorio sam Ivo Pukanić, glupo ali efektno optuživši medije da su objavom snimke prisilne hospitalizacije njegove supruge, iskoristili duševnu bolesnicu u svrhu podizanja tiraže ili za osobnu promociju. Istina je da je mnoge medije uspio zbuniti ovim izvrtanjem istine i natjerati da se zapitaju je li bilo moralno objaviti snimke rastrojene osobe u trenutku uhićenja, što je bezobrazluk par exellance i moglo je proći samo zbog šoka kojeg je cjelokupna javnost doživjela, te dijelom zbog neeuduciranosti ne-zdravstvenih novinara u pitanjima zaštite prava pacijenata. Podsjećam, dok su se mediji snašli, Puki je – sa svojim jatacima iz policijskog i medicinskog sektora – već jahao na tezi da mu novinari razvlače ludu ženu i maltretiraju malodobnu kći. U ovome mu je osobito pomogao slavni borac za prava slabijih i potlačenih, Andrija Hebrang.

Današnja nepravomoćna presuda Vijeća časti Hrvatskog novinarskog društva, po kojoj Puki više nije član HND-a zbog objavljivanja medicinskog kartona svoje supruge u Nacionalu, govori da su novinari jedina struka u ovoj zemlji koja je do kraja i bez kompromisa shvatila i priznala što se ovdje dogodilo. Ako policijske, tužiteljske i medicinske ekspertize nikada ne potvrde da je Mirjana Pukanić, u ime i u korist njezinog supruga u lisičinama odvedena u Vrapče, barem su novinari potvrdili da je baš on ugrozio njezina prava i dostojanstvo. Ako istražna tijela nikada ne potvrde da je na dan prisilne hospitalizacije Ivo Pukanić, reći ću to blago, “više” puta nazvao ravnateljicu Hitne pomoći koja je provela desant na Mirjanu Pukanić, barem su novinari potvrdili da je baš on bio više nego aktivan u proglašavanju supruge ludom. Nažalost, dosad je to najkrupnija posljedica ovog slučaja po Ivu Pukanića.

Vrlo je moguće da nakon ovoga kreće novi rat: članovi Vijeća časti u Nacionalu će se proglašavati udbašima, pijanicama, pederima, silovateljima koza, sve što mašta može zamisliti. Relativizirat će se ionako tanani ugled HND-a, izvlačiti drastični primjeri kršenja novinarske etike, otkrivat će se sprega konkurentskog EPH-a i vodstva HND-a. Pritom, treba stalno imati na umu da čak ni Nacional nije tako luda novina da bi djelovala bez velike podrške pseudo-institucija ove zemlje: dok god se ključni igrači iz pravosuđa, policije i zdravstva ne odreknu Pukanićevog utjecaja da bi dali pravorijek u ovom slučaju, on će otkopčanog šlica mlatiti nekom stvari po svakome tko o njemu ima što za reći.

Negdje će, možda, i stvarno pogoditi protivnika, no ne treba se uzrujavati – koliko god je moral nekih članova HND-a upitan, nitko nikada nije koristio vlastiti tekst da bi uništio člana svoje obitelji. Ako sličan primjer postoji u svijetu, trebalo bi ga izvući iz milosrđa – ni Ivo Pukanić ne bi smio ostati baš toliko usamljen.

Nataša

5 komentar(a)

Efektna je ideja SDP-a da predlože zakon kojim bi se napokon legalizirala medicinski potpomognuta oplodnja u Hrvatskoj; otprilike kao da su zaplesali lambadu u Saboru. Točno tu težinu i ima inicijativa: demokršćanski HDZ bi rađe otpilio testise svim svojim zastupnicima, nego dopustio da komunjare odrede kako, gdje i s čim će Hrvatice ostajati trudne, pa će zakon nestati s terena kao Hrvati s Eura. Naglo i bolno, samo ovaj put za žene.
Prije no što tome postanemo svjedoci, vrijedi registrirati da čak ni liberalna politička opcija u Hrvatskoj nije našla snage zažmiriti pred potrebom nekih žena da bez stalnog partnera pristupe tzv. umjetnoj oplodnji, pa te opcije nema u SDP-ovom zakonu. Treba imati razumijevanja - konačno, i SDP-ovci su samo ljudi, podvrsta Hrvati, a budući da mnogi spadaju i u podvrstu Dalmatinac, znači da La Mama uvijek mora imati nekoga u četvrtom kantunu koji motri na njezina tri.
A sad ozbiljno. Sjetimo se, po ne znam koji put, da Hrvatska nema ovaj zakon od 1978. godine, da su milijuni kuna na tržištu medicinski potpomognute oplodnje zarađeni na nezakonit način, da su se nove metode MPO-a primjenjivale mimo zakona i etike, da smo imali aferu Kurjak -  jednu od tri takve u cijelom svijetu - da smo na koncu uništili cijelo medicinsko područje u kojemu je Hrvatska bila jako uspješna.
Povijest odgađanja donošenja zakona obiluje raznovrsnim i kompliciranim političko/medicinskim okolnostima, kojima je zajedničko jedino to da su - sramotne. Budući da je zadnjih godina HDZ-ove vladavine ključan faktor utjecaj Kaptola, trebalo bi se hitno uozbiljiti i poduzeti jednu od dvije raspoložive opcije - referendum ili otkantavanje crkve, dakle, puštanje liberalnog zakona. Ja sam za ovo drugo, a uvjerena sam da bi referendum pokazao da većina misli isto.
Nataša

6 komentar(a)

Nisam bila na novinarskom prosvjedu zbog Miljuša, iz užasno glupih privatnih razloga koje mi je bolje ne spominjati, da se ne osramotim. Inače, potpisujem sve, prosvjedujem protiv svega, uopće nije u pitanju, recite samo kada i gdje...Mome ukusu je, samo da napomenem, najprije odgovarao masovni skup pod geslom "Svi smo mi Mirjana Pukanić", zbog simboličkog potencijala takve akcije - doista danas vlast funkcionira tako da nas sve drži ludima - a i zato što čak i u policijskoj kvalifikaciji onoga što su napadači učinili kolegi Miljušu, opet vidim mirjanizaciju javnosti. Naime, držala sam jednom dječju bejzbol-palicu u rukama i vrlo sam uvjerena da ne trebam završiti tri fakulteta da znam da onaj tko te mlatne s njom po glavi, ne kani s tobom saditi hortenzije. Taj je htio da budeš dva metra ispod sadnica. To što mu naum nije uspio, stvar je glasnog susjeda, spretnosti žrtve ili Božje providnosti, ovisno u koga više vjerujete, ali policija s tim sigurno nema veze. 
Ona čak ne zna nazvati stvari pravim imenom. 
Svakako, da sam imala sreće biti na skupu, ne znam što bih učinila da su mene propustili na Markov trg, a Mungose ostavili iza mojih leđa. Vjerojatno taj tren ne bih moralizirala, nego bih produžila i nastavila započeto, ali bilo bi mi užasno neugodno, zacrvenila bih se u ime Vlade. Nama novinarima valja podmazat sve ulaze i izlaze, a vi braćo što kopate po minama - odjebite u skokovima, o vama nam ne ovisi ni ugled, ni savjest. 
U toj je gesti toliko neviđenog bezobrazluka i licemjerja, da sam trenutno uvenula u veselju zbog prosvjeda. 
Evo što me podiglo: čini mi se, a neka netko pametniji dokaže, da nikada nije bilo toliko prosvjeda kao u zadnje vrijeme. Neće od toga biti neke velike koristi, no veselo je kad ljudi izlaze iz tupila.  
Nataša 
    

0 komentar(a)

U povodu napada na kolegu Miljuša, glasnogovornica PU zagrebačke Aleksandra Ljuba kazala je da se počinitelji ovakvih djela teško otkriju, jer na mjestu događaja najčešće ne ostanu nikakvi tragovi. Potpuno razumijem to što se hrvatska policija teško nosi s toliko zajebano neuljudnim nasilnicima, da čak za sobom ne ostave ni adresu ni broj mobitela, no dok je tako, dok razbojnici ne uđu u Europu, molim Rončevića da nekog boga napravi. Neka zovu nekog izvana koji se već sreo sa sličnim ponašanjem. Neka zamole NATO da im pomogne. Neka se obrate stranim obavještajnim agencijama. Neka nešto rade, telefoniraju, šalju mailove, ispituju mačke po kvartu, bilo što, samo da je barem približno jasno zašto primaju plaću svaki mjesec.
Toliko o tome.
Danas je VL objavio da u KB Dubrava postoji mehaničko srce koje je trebalo preminulom mladiću, o čemu su vrištale naslovnice mnogih novina. Kardiolozi su izjavili da im se nitko nije obratio sa zahtjevom da daju aparat, čime je hrvatsko zdravstvo i službeno potvrdilo da doslovno - nema srca. Žao mi je mladića, kao i svih onih koji očekuju pomoć u ovoj bezveznoj, ludoj državi.
Nataša 

3 komentar(a)

HLK je danas odlučila: liječnici nisu napravili propust u slučaju Mirjane Pukanić. Već sam u prethodnom postu navela da je šefovanje Hermana Hallera u Povjerenstvu za stručna pitanja i stručni nadzor dovoljno kompromitirajuće za HLK, taman da i nema ovakve odluke, budući da je čovjek simbol liječničke bahatosti prema pacijentu - zahvaljujući slučaju Maškarin. No, kako vidimo, nikada nije kasno da nadmaše sami sebe i izreknu još luđe, još beskrupuloznije i bešćutnije teze, nalik ovoj današnjoj.
Postavit ću samo pokoje pitanje, iako je vjerojatno bespredmetno - kako li su utvrdili da nije bilo propusta? Tako što su iščitali sadržaj uputnice koju je liječnica Hitne pomoći ispisala? Ako je na toj uputnici pisalo da je Pukanićeva mahala motornom pilom iznad njihovih glava i prijetila da će pobiti cijeli kvart, kako li su provjerili je li doista bilo tako? Čavrljajući u Komori? S čime su usporedili sadržaj uputnice s objektivnim stanjem pacijenta? Naime, toliko je blesavo da povjerenstvo sačinjeno od nekoliko ginekologa, internista i samo jednog no-name psihijatra, iz papira ocjenjuje je li netko u nekom trenutku bio za ludaru, da su slobodno mogli bacati fažol ili Tarot, jednako bi bilo vrijedno u svijetu ozbiljnih ljudi.
Nažalost, kako HLK ima legitimitet krovne liječničke institucije, ova će lakrdija imati stvarne i opasne reperkusije. Bespredmetna je istraga Državnog odvjetništva, kad su liječnici dobro procijenili da luđakinju treba zatvoriti. Bespredmetno je i pitanje odgovornosti policije, kada znamo da su dužni asistirati liječnicima u ovakvim situacijama. Bespredmetna je istraga o nalogodavcima ovog zločina nad ljudskim pravima, kada nikakav zločin nad ljudskim pravima nije počinjen.
Hrvatska liječnička komora je sve amnestirala i gotovo sam uvjerena da će se to i vrlo skoro potvrditi.
Zato ću po stoti put ponoviti: postoji Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama koji kaže da se s prisilom smije postupati samo s ljudima opasnim za sebe i druge; postoje svjedoci koji mogu govoriti je li M.Pukanić bila u takvom stanju. Zašto ih nitko nije saslušao?
Država riskira da se slučaj Pukanić pretvori u drugi slučaj Brezovica, eksplicitni dokaz da je u zaštitu moćnih u stanju zataškati zlostavljanje nemoćnih. Usporedba ta dva skandala točno ilustrira moralni rasap ove države u samo četiri godine - zbog Brezovice u kojoj su se zlodjela događala daleko od očiju javnosti bio je poljuljan sam vrh Državnog odvjetništva; zbog Pukanićeve koja je zlostavljana pred očima svih hrvatskih medija, danas nije ugrožen ni jedan sitni doktorić.
 Na koncu, ali ne i manje važno, sjetimo se da je ovo drugi slučaj institucionalnog podmetanja ludila osobi koja želi nešto javno reći; prvi se dogodio prof. Marušiću na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Oba puta, država nije pokušala oduzeti legitimitet postupcima i ljudima koji proglašavaju ludima svoje protivnike ili njihove javne komentare: od takve zemlje, opasnije su jedino one u kojima se ratuje.
Nataša

3 komentar(a)