Kad sam se u srijedu vratila u redakciju nakon tri dana boravka u Kopenhagenu, dočekao me prosvjed moga kolege Klena.
- Evo, to je tvoj ugljični otisak koji si napravila leteći na Klimatsku konferenciju - rekao je Klen demonstrativno mi uručujući bijeli papir na kome je bilo veliko stopalo.
Usput mi je pokazao
Ahmedov članak iz Jutarnjeg u kome je upozorio na drugu stranu Klimatske konferencije u Kopenhagenu koja će tijekom 12 dana trajanja prozročiti emisiju ugljičnog dioksida veću nego svi stanovnici Afganistana ili Malavija. Naime, analitičari su izračunali da su zračni i kopneni prijevoz više od 15.000 sudionika konferencije te njihova potrošnja hrane i energije odgovorni za emitiranje čak 41.000 tona ugljičnog dioksida.
- Ali, Kleniša, ja ću svoj ugljični otisak koji je nastao zbog leta avionom poništiti jer koristim javni gradski prijevoz u Zagrebu - pokušala sam se opravdati.
No, Klen je bio neumoljiv. - Trebala si u Kopenhagen ići autobusom. Sad možeš ispraviti svoj ugljični otisak tako da mjesec dana ne griješ stan i piješ samo vodu - rekao je Klen.
Šalu na stranu, no ja sam u Kopenhagenu često razmišljala o tome koliko ćemo svi mi tamo dodatno zagaditi atmosferu. Toliko letova iz cijelog svijeta, a avionski je promet jedan od najvećih emitera ugljičnog dioksida.
Osim toga, tone i tone brošura, referata, knjiga, letaka koji se distribuiraju na konferenciji zacijelo su stajale života neku lijepu šumu. A tek je dio materijala od recikliranog papira. Naravno, ako konferencija uspije, u konačnici će se sve to isplatiti.
Mnogi ekološki osviješteni ljudi u EU itekako razmišljaju o svome ugljičnom otisku. Kada su me prije tri godine posjetili prijatelji, koji su na početku rata emigrirali u Veliku Britaniju, iznenadilo me kako odgovorno planiraju putovanja avionom kako ne bi povećali svoj ugljični otisak.
U Danskoj se navelike koristi reciklirani papir, a zemlja čak 20 posto električne energije dobiva pomoću vjetroelektrana. U Kopenhagenu, eko-metropoli Europe, nije rijetkost vidjeti mlade biznismene u odijelima kako se voze na biciklima. U Stockholmu, pak, 68 posto stanovnika ide na posao biciklom.
Evo, i ja sad ozbiljno razmišljam da kupim bicikl i da na posao, kad je lijepo vrijeme, poput moga kolege Điva, idem biciklom. Štoviše, spremna sam usvojiti većinu normi koje spadaju u ekološki podobno ponašanje. Osim jedne: zasad ne mogu poslušati savjet lorda Sterna i postati vegetarijanka.