Da sam odmah u četvrtak (kada sam ga gledao) pisao o novom Star Trek filmu rekao bih vam da je loš. Zapravo, brutalno bih ga popljuvao i nagrdio sve odreda; glumce, redatelja, scenariste... sve osim majstora specijalnih efekata izredao bih na stup srama, a onda bih se još obrušio i na nepoznatog nekoga tko je film preveo na hrvatski.

Live long and prosper, kultni vulkanski pozdrav spojenih (a opet raširenih) prstiju dotični je preveo "živi dugo i berićetno". Ma mislim, berićetno? Jebalo ga to berićetno. Zna se dobro da prijevod ide "živi dugo i uspješno" i ne vidim razlog da se koristi ta riječ. Ona sama po sebi nije loša, naprotiv, urnebesno mi je dobra i kao nakon gledanja Red Carpeta - publika je naučila novu stranu riječ koju može suptilno ubacivati u rečenice i koristiti kao dosjetku.

No, dobro. Film.

Van konteksta Star Treka i poznavanja likova, odnosa i filozofije, film vjerojatno ne bi sjeo nikome. Kao što sam se i ja poprilično razočarao, pustio suzu trekkijevsku i prokleo patetičnu holivudsku megalomaniju koja svojim dolar zelenim prstima muti bistru rijeku originalnih Star Trek emocija.

Prije svega - likovi. U potpunosti su nerazrađeni i temelje se na lošoj glumi i imenu koje, navodno, treba kompenzirati manjak glumačkih vještina i prozirnu, jednodimenzionalnu interpretaciju. Osim imena (Kirk, Uhura, Scotty...) tu je i vanjština da popuni rupe sadržaja.

Zgodni, mladi, inteligentni nadljudi koji se ni ne zadišu kad se iz svemira u slobodnom padu obrušavaju na usko i vatrom okovano sletište. Na istom se potom iskazuju kao super snažni i borilački disciplinirani heroji. U jednom trenutku zapravo pomislite da gledate Star Wars, a ne Star Trek, jer jedna od mladih nada izvlači rasklopivi mač. Kao što je netko na Forumu dobro napisao - samo sam čekao da izvuče svjetlosni mač i baci se u borbu sa pobunjenim Romulancima koji fiziologijom, btw, poprilično podsjećaju na Sitha.

Taj Star Wars ton koji tijekom čitavog filma odjekuje negdje u pozadini zapravo i nije toliko čudan, ako uzmete u obzir izjavu redatelja da je film radio inspiriran George Lucasom i njegovim radom na Star Wars serijalima. Kad smo kod tonova, gomila brzih i eksplozivnih ratnih scena u ovom je Star Treku (što je rijetkost) u skladu s nama poznatom fizikom. Dakle, eksplozije u svemiru se ne čuju.

S druge strane, dotična crvena materija koja je glavno oružje pobunjenih Romulanaca iz budućnosti i kojom stvaraju singularitete, odnosno crne rupe kojima "usisavaju" planete iz osvete zbog slomljenog srca njihovog vođe uopće nije pojašnjenja. Što je tu čudno? Pa zapravo to što se fizika zvjezdanih staza u mnogočemu oslanja na dokazane ili teoretski moguće zakone koji zajedno čine jednu furistički smislenu cjelinu.

Mnogo je toga ostalo nedorečeno i razvoj scena ima tendenciju u potpunosti zbuniti, pa i razočarati gledatelja. Da, znam, film je o Kirkovim počecima i slaganju kockica u odnosima prve i vjerojatno najpoznatije posade daleko najpoznatijeg broda - USS Enterprisea. No, i tu su razočarali. To što Kirk slini za Uhurom koja se kasnije sasvim očekivano zbari s (mlađim) Spockom i što u filmu ima jedna tučnjava, a prije toga jedna adrenalinska vožnja mladog Kirka ni po čemu nije dovoljno da se razradi ideja neobuzdane kirkovštine čijom se hrabrom intencijom po tko zna koju put spašava poznati i nepoznati svemir od inteligentnih, razvijenih, ali opet divljački nastrojenih vrsta.

Redatelj je očigledno htio strpati i jedno i drugo u premalo prostora pa je dobio, odnosno dobili smo ono što vjerojatno nismo očekivali - slabašan bućkuriš.

Kirkova obuka nezasluženo je preskočena deus ex machina "tri godine kasnije" odskokom i pomalo me razočarala. Kao i sama priča, zaplet. Možda je u meni problem, možda mene živciraju i klasični ST nastavci u kojima vrijeme, temporalni poremećaji i "moraš to napraviti u budućnosti da bi spasio sebe u prošlosti" čine zaplet, no ne volim pretjerano razmišljati kad gledam Star trek.

Dobro, lažem, obožavam temporalnu kauzalnost, zbrku koju može prouzročiti i happy end mogućnost koju nudi, no onda je taj film trebao biti takav u potpunosti - trekkijevski, geekovski.

Ovaj to nije. Ma ne zbog toga što imaju sveukupno tri cool gadgeta kojima se igraju, već je film jednostavno masovan, prilagođen čitavoj obitelji; ocu koji je odrastao uz prve vide se žice koje drže brod i spužve umjesto kamenja na setu nastavke, mlađem sinu kojeg uzbuđuju scene borba i laserske pucnjave, kćeri koju Star trek u potpunosti ne zanima, ali je Kirk toliko sladak i zgodan da film nije mogla propustiti i majci koja je tu (ispričavam se na seksizmu) naprosto da se mali ne usere Coca-colom po novoj majici.

Možemo ih shvatiti, doduše. Osim što je čitava filmska industrija u krizi zbog (o)suđenih Pirate Bayjevaca vlada i ekonomska kriza pa treba nekako vratiti silne milijune uložene u specijalne efekete.

Koji su uistinu genijalni. Kamera se cloverfildovski okreće i trese, nema statike i jednodimenzionalnosti u vratolomnim scenama koje su izvrsne. Brodovi su moćni, brzi i okretni, na 33 posto jačine štita izduraju još nekoliko fazorskih pogodaka u ključne dijelove oplate. Čisti seks.

Što me sjeti; Kirk je u čitavih dva sata zbario samo jednu zelenoliku djevu što je i više nego razočaravajuće za fakera svemirskih gabarita, kakvog ga pamtimo.

A pamtimo i originalnog Spocka koji je, srećom, dugoživotni Vulkanac pa ga možemo očekivati i u sljedećem nastavku. U novom je ST-u odigrao ključnu ulogu, lik je oko kojeg se vrti fabula i koji snažno drži uzde prošlog i budućeg vremena, ali ne uspijeva ni u budućnosti, odnosno prošlosti, spasiti svoju rodnu planetu Vulkan. Mlađi Spock, vječito rastrgan između gena svoje ljudske majke (kladim se da nećete kao ni ja skužiti da je to zapravo Winona Ryder) i vulkanskog oca zapravo me se najviše dojmio.

Pobiju mu šest milijardi Vulkanaca i sasuju Vulkan u tamu crne rupe, a on se kulerski bavi svojim zadacima. Pravi ST časnik i Vulkanac koji ne dopušta da ga ponesu emocije.

Za razliku od mene kojeg, očigledno, muče iste dvojbe kao i u četvrtak tijekom i nakon filma.

4 komentar(a)

Prošlotjedni okrugli stol "Sloboda medija u RH - je li internet u RH slobodan medij" održan u Europskom domu nije imao konkretnih rezultata niti zaključaka. Iako je odabir gostiju bio i više nego relevantan, diskusija se razvodnila u samom početku. Krunoslav Borovec, glasnogovornik Ministarstva unutarnjih poslova održao je mlaku prezentaciju o cyberbullyingu, pedofiliji i krađi identiteta. Na pitanja o zatvaranju blogera i facebookovaca nije imao konkretnih odgovora jer se nije pripremio, tvrdeći da su ga krivo uputili u tematiku okruglog stola. Nenad Stazić, SDP-ov zastupnik i predsjednik Odbora za informiranje, informatizaciju i medije RH Sabora rekao je ponešto suvislo, no ništa novo.

Ivana Špehar Janković, viša sudska savjetnica Županijskog suda u Zagrebu, nije propustila priliku da medijima spotakne pravo na informiranje građana pa je iskoristila svojih desetak minuta izlaganja kako bi još jednom pojasnila novi zakon kojim će novinarima biti nedostupne informacije o osobama u sudskom procesu, ali i kojim će novinari biti kazneno gonjeni ukoliko ne povrijede jedno od svetih novinarskih načela - pravo na anonimnost i zaštitu izvora informacija. Nataša Đurović, zamjenica ravnatelja USKOK-a, na trenutke je razborito govorila, no opet ništa posebno vezano uz temu.

Tek se novinar i bloger Željko Peratović dotaknuo teme, no svima je bilo jasno da o slobodi izražavanja na internetu neće biti previše riječi. Pokude ne idu na račun organizatora koji su se čitavo vrijeme svojski trudili da se rasprava i izlaganja usmjere na temu. Ipak - piši kući propalo; okrugli fijasko, ništa više.

S druge strane, predstavnici Hrvatske blogerske organizacije pred spomenutima su pročitali svoj proglas kojim od ministara Ivana Šimonovića i Tomislava Karamarka zahtijevaju stavljanje interneta pod najviši stupanj ustavno-pravne zaštite slobode slobode govora. Ni oni nisu uspjeli potaknuti suvislu raspravu.

Cijela fama oko spomenutog okruglog stola na kraju se opet svela na slučaj Damira Finitića (Vukovarac.org) i činjenicu da će u zatvor. Isti lajtmotiv koristili su i neki mediji koji proteklih dana na svojim stranicama objavljuju uznemirujuće tekstove o tome kako je Fintić prvi bloger koji će u zatvor, a Hrvatska prva europska zemlja u kojoj će se dogoditi takav presedan. Koliko god suosjećao s Fintićem i njegovim slučajem, jednom zapravo tužnom vukovarskom pričom o dalekosežnosti "ruke pravde" lokalnog moćnika koji se odlučio obračunati s kritikom na svoj račun, ne mogu više slušati, gledati niti čitati tu zamjenu osnovnih teza i generalno nepoznavanje materije o kojoj se naširoko raspravlja.

Prije svega, Fintić nije prvi bloger koji će u zatvor zbog svojih rečenica niti je Hrvatska prva europska zemlja koja će čvrstom nogom ugaziti na slobodu online izražavanja. Fintić je bivši vlasnik portala Vukovarac.net, elektroničke publikacije (a ne bloga) koja je pred očima zakona sasvim legitiman medij i na kojemu nije dopušteno klevetanje. Netko je napisao prijeteći i uvredljiv komentar na račun Vladimira Štengla, bivšeg gradonačelnika Vukovara, Fintić to nije pobrisao i zbog toga je kazneno gonjen.

Zbog nanesenih "duševnih boli", morao je platiti kaznu. Nije ju platio pa ga sad čeka zatvor. I to je to. Nema tu ni "b" od bloga ili blogera. Blogom se počeo baviti kasnije, postao je jedan od članova Blogerske organizacije koja mu u svojim plemenitim nakanama želi pomoći, no nije bio bloger kojemu će zatvorom naplatiti pravo da se slobodno izražava, pravo koje mu je zajamčeno toliko spominjanim člankom 38. Ustava RH koji svima jamči slobodu izražavanja.

Damir Fintić žrtva je nekoliko nesretnih i ispolitiziranih okolnosti, ali nikako žrtva cenzure blogera. O takvoj vrsti cenzure moći ćemo govoriti tek onda kad svi usvojimo osnovne pojmove, naučimo razliku između novinara, blogera, građana novinara, političkih aktivista i ponešto preciznije počnemo imenovati pojmove i situacije. Kad isto gradivo utvrde i strukture vlasti i počnu se ponašati kao profesionalci, političari s kičmom u svakom trenutku spremni na kritiku svojeg javnog djelovanja - ovakvih i sličnih slučajeva neće ni biti. Shvatit ćemo da je sloboda interneta (u RH i generalno) stvar interpretacije, no barem ćemo svi govoriti isti jezik.

5 komentar(a)

Nije, dakle, trebalo dulje od dva dana nakon što je blog Consumerist pokrenuo lavinu da se osnivač Facebooka, Mark Zuckerberg, osvijesti i shvati kako srlja u jedan od najvećih Facebook skandala ikad. A nije da ih nije imao.

Facebook je vratio stara pravila. Dakle, kad obrišete svoje informacije s Facebooka, one prestaju postojati, ne ostaju u njihovom vlasništvu.

Barem za sad. Nova pravila, kaže Mark, bit će na snazi za nekoliko tjedana, no ne vjerujem da će ponoviti ovaj fijasko potez.

Uspoređujući Facebook populaciju s populacijom imaginarne, šeste po napučenosti države na svijetu, Zuckerberg se poput pravog političara/vođe na blogu obavezao na donošenje uvjeta korištenja kojima će korisnici biti zadovoljniji.

Zanimljivo je kako su nova (stara) pravila bila na snazi nekoliko tjedana, no nitko nije o njima pisao dok već spomenuti blog Consumerist nije usmjerio pažnju korisnicima na to što se događa.

Ti su isti korisnici njegovu vijest i interpretaciju pravila potom 'diggali' gdje god su mogli i tekst je u roku od nekoliko sati bio objavljen na većini mainstream portala diljem svijeta, dokazujući još jednom snagu interneta.

Bilo je, doduše, pokušaja Facebook PR službe da ljudima "pojasne" pravila. Neki su nasjeli i na tu priču, no ovakva kapitulacija svjedoči sama po sebi da su pravila bila usmjerena, koliko god to grubo zvučalo, protiv korisnika.

Nadamo se da je i sam Zuckerberg naučio nešto, a to "nešto" ćemo vidjeti za par tjedana.

(Povezani tekst: Nemate vi Facebook. On ima vas.)

2 komentar(a)

Facebook je odlučio promijeniti pravila igre. Imaju, naime, nove uvjete korištenja. Onaj minijaturni link pri dnu stranice koji vodi na nekoliko kartica teksta ispunjenog pravnim postulatima i nerazumljivim konstrukcijama koje u pravilu svi izbjegavamo pročitati i shvatiti, a još manje i uvažiti, odnedavno je ažuriran novim pravilima.

A ona kažu: Sve što ikad objavite na Facebooku je naše. Bez obzira što ćete ugasiti korisnički račun i pobjeći od Facebooka glavom bez obzira. Ona vaša slika od pred dvije godine, gdje goli do pasa pokušavate napušiti susjedovog mačka? Eh, njihova je.

Ako žele, mogu je objaviti na bilo kojoj stranici, u novinama, na plakatima diljem bilo koje zemlje. Nije da bi si time napravili iole dobru reklamu, ali nije ni bitno.Ono što vas (možda) treba brinuti jest to što nova pravila vrijede i što o njima vjerojatno niste bili obaviješteni. Ako ste pristali na stara pravila tijekom registracije i još uvijek koristite Facebook, onda automatski pristajete i na postojeća.

Starim pravilima to je bilo drugačije organizirano. Ako ste ugasili korisnički račun, onda je i sav vezani sadržaj na njemu prestao postojati. Ovako oni (Facebook) mogu čuvati kopije svih vaših slika na serveru. Njihov server – vaše dopuštenje. Niste znali? Sad znate. Hajdemo onda i stvari postaviti na svoje mjesto jednim benignim pitanjem:

Da, i?

Koga briga što su promijenili pravila i što je sadržaj koji postavljam na njihov server njihov? Mene nije. Ne brine me. Niti malo. Zašto? Zašto što sam ja taj koji kontrolira vlastiti sadržaj. Ja odlučujem što ću staviti na svoj profil. Koje ću slike staviti u albume. Koje ću filmiće podijeliti s drugima. Ako ne želite da netko zloupotrijebi (ili na bilo koji drugi način iskoristi) vaše podatke, fotografije i filmiće – naprosto ih nemojte postavljati na Facebook. Taggali su vas na neku fotku koja vam se ne sviđa? Maknite tag. Zamolite prijatelja (ipak vam je prijatelj, pa nije valjda samo brojka na Facebooku?) da je makne. Što god.

Ako ne želite da vam provale u mail sandučić, nemojte ostati ulogirani na javnom računalu ili ingeniozno dosjetljivi pa, poput zabrinjavajuće velikog postotka korisnika, za password odabrati riječ "pasvord". Utrpajte tu i mala i velika slova pa i brojke. I mijenjajte passworde što češće.

Mislite da je to paranoično ponašanje? Pa, recimo to ovako: U autu se vežete, gledate lijevo i desno dok pretrčavate cestu, čitate rok trajanja na jogurtu... sve to radite s razlogom. Naprosto se trebate naviknuti da o vlastitoj sigurnosti trebate brinuti i online.

PS,

Kad smo već kod Facebooka i mail sandučića, želite li dvoje nabrojanih servisa povezati Firefox pluginom, evo rješenja za vas: http://www.xoopit.com/

Nego – dobrodošli natrag. ;)

 

 

7 komentar(a)

Za početak zapamtite ovu brojku na koju ću vas kasnije podsjetiti i pojasniti vam: 2,666

Najsuvisliji komentar koji sam pročitao u ova 24 sata otkako se dogodilo ubojstvo Ivane Hodak je onaj kolege blogera Zombixa, koji jasno i nedvosmisleno poručuje Sanaderu kako je vrijeme za njegov odlazak. Složio bih se s njim i još dodao kako je vrijeme za njegov odlazak bilo prije nekoliko godina, no nikako me nitko ne može uvjeriti da oni koji dolaze poslije jedne Vlade imaju muda/znanja/sposobnosti/umetni sam/ napraviti nešto bolje od prethodne. Zašto i bi, pobogu?

Zašto bih se ja, recimo, na poziciji nekog premijera brinuo oko ičega kad znam da ću opet na izborima dobiti glasove ljudi koji žive u nekoj vrsti izolacije, što od događanja oko sebe, što od vlastitog mozga, a što od, i to nije izdvojeni slučaj, same države čije vodstvo biraju. Taj dio i ta logika mi nikad neće biti jasna, dijaspora s pravom glasa... No, dobro, to je neka druga tema.

Vratimo se mi na birače. Koji će se danas okupiti na Cvjetnom trgu, na inicijativu jedne komentatorice ovog portala kojoj je prekipjelo. U tom uzavrlenom loncu osjećaja nije sama, prekipjelo je mnogima pa ne sumnjam da će se mnogi i okupiti večeras na Cvjetnom. Ono što im dobronamjerno poručujem jest da se organiziraju u zahtjevima. Prosvjed bez konkretnog zahtjeva je kao juha bez vegete (nije oglas) - bljutav.

Spontano (uvjetno rečeno) okupljanje zbog mafijaških ubojstva nema smisla. Ali okupljanje u kojemu se traži promjena Vlade, u kojemu se podsjeća na sve smrti koje su se dogodile samo proteklih tjedana i mjeseci, od Luke Ritza do premlaćivanja Dušana Miljuša, puno je logičnije. Treba zatjevati ostavku Vlade i Sanadera, iako osobno ne vjerujem da bi to išta promijenilo.

Zašto ne vjerujem? Kao što rekoh, nova Vlada opet mora biti sastavljena od političara, a političari da bi bili uspješni političari moraju biti i lopovi i mafijaši i sve ostalo što je potrebno za održavanje na nečemu što se zove Vlast. Bez lopovske lukavosti i mafijaške hladne duše nema šanse da netko preživi u višoj politici.

To me podsjeti na onu izreku da za uhvatiti lopova i sam trebaš biti lopov. Moraš znati kako razmišlja, koje su mu potrebe i na koji će ih način ostvariti, moraš postati lopovom, izjednačiti ga sa svojom biti. Utoliko sam se nasmijao kad sam pročitao vjerovanje da će novi čelnik MUP-a, Tomislav Karamarko, biti dovoljno sposoban da pohvata mafijašku bagru. Ta bagra, po mom mišljenju, nije naš najveći problem jer se oni manje više kolju međusobno, uz ovakve žalosne kolateralne žrtve. Mene više muči ona neodgojena bagra koja te izbode jer imaš drugačiju kosu i majicu Pink Floyda...

U svakom slučaju, ako se sad nešto ne dogodi, ne promijeni, onda očito nismo zaslužili da nam bude bolje jer, iako je žešći klišej, narod ima vlast kakvu zaslužuje.

Nego, brojka. Kad sam počeo pisati ovaj kratki komentar broj članova Facebook grupe "Miran prosvjed povodom mafijaških ubojstava" je iznosio 2,666 (znakovito!), a sada iznosi točno 3000 članova, samo deset minuta kasnije. Moram iskoristiti i ovu priliku da naglasim kako volim tehnologiju, mogućnosti weba i činjenicu da nikad nije bilo lakše organizirati prosvjed. Eh, još kad bi nam vlada ukoračila u 2.0 fazu i prilagodila se publici... gdje bi nam bio kraj.

15 komentar(a)