Stara kineska poslovica kaže da su svađe na internetu poput utrke retardiranih. Čak i ako pobjediš – i dalje si retardiran. Time se najčešće referira na flame na internetu u koji se vrlo lako uvući. Otvoriš lažni profil na forumu, blogu, gdje li već, i udri brigu na veselje. Nitko ti, uglavnom, ništa ne može, a ti si napet i aktivan, prepun adrenalina kao da je riječ o kakvoj birtijskoj šakatnici. Sve je to ljudski i ok kad se poznaju granice, ali i kada su te 'diskusije' u domeni malog čovjeka, odnosno običnog korisnika interneta. Kada se šakatanja prihvate dvojica uglednih novinara, onda to za sobom nosi veće posljedice, posebice ako jedan od njih krene iznositi salvu negativnih (ali argumentiranih) komentara na račun trenutno jednog od najjačeg i najbrže rastućeg online brenda – Facebooka. Ne zaboravimo da stvaranje negativne slike za jednu ovako veliku kompaniju nosi negativne konotacije koje pak za sobom vuku snažu polarizaciju korisnika. S jedne strane imamo one koji tvrde da je Facebook zlo, a s druge strane da je Facebook revolucija koja se morala dogoditi. Kako bilo, poslije Facebooka internet više neće biti isti – to je svima jasno.
 
Evo o čemu je zapravo riječ. Novinar Guardiana Tom Hodgkinson jučer je objavio članak naslova 'With friends like these..' u kojemu opširno objašnjava nekoliko razloga zbog kojih 'prezire Facebook'. Hodgkinson iznosi nekoliko teza, a započinje onom klasičnom, tvrdeći da se 'uz Facebook uvlačimo u svoj radni prostor i udaljavamo od prijatelja u stvarnosti'. Nije niti prvi niti jedini koji tako misli. Iako su takvi servisi namijenjeni okupljanju ljudi, čak i 'najžešći' korisnici (i ovaj bloger također) Facebooka slažu se da ima antisocijalnih učinka. Iskustvo nekih korisnika možete pročitati u jučerašnjem članku Jutarnjeg lista, a moj hejterski tekst o gubljenju prijatelja putem Facebooka možete pronaći na ovom linku. No, vratimo se Hodgkinsonu koji nastavlja sljedećom zanimljivom tezom: Imati što veći broj prijatelja u Facebook profilu postalo je mjerilo popularnosti. Upravo one, The popularnosti, zbog koje nerijetko u srednjim školama nastane masakr, a HTV i ostale domaće televizije su nam svjedoci da smo se nagledali sladunajvih američkih teen serijica i filmića kojima je ona upravo fokusna točka.

Njegov sljedeći argument je ujedno i najjači kojim barata ostatkom teksta. Facebook ima 60 milijuna korisnika, a dok sam završio ovu rečenicu imao ih je još par tisuća više. Prilikom registracije članovi unose svoje osobne podatke i navike. Što je u tome loše? Putem tih podataka netko će odlučiti hoće li ti poslati poruku, s nekim ćeš se sprijateljiti ako vidi da imate iste interese, za nekog ćeš saznati da ti je u rodu, vidjet ćeš da imaš više poznanika nego što si mislio, a tek kad kreneš otkrivati povezanosti između nekih ljudi, bit će ti nevjerojatno koliko se ljudi međusobno poznaje, a da ti o tome pojma nisi imao. Nije li to savršeno? Ili je to zapravo savršen paravan za marketing? Upisat ćeš i koji ti je omiljeni film ili knjiga, koje ti je omiljeno piće ili mjesto za izlazak. Nisu li to podaci za kojima marketinške agencije i istraživanja vape? Nije li onda Facebook samo jedan ogromni kapitalističko marketinški masterplan koji će nekolicini donijeti masu onog što je danas najvrijednije – informacije?

Hodgkinson ide korak dalje i razvija čitavu teoriju zavjere. Naime, tvrdi, pravi osnivač Facebooka nije Mark Zuckerberg, kako je javnosti poznato, već futuristički filozof, kreativac i jedan od najbogatijih poduzetnika u silicijskoj dolini – Peter Thiel, poznat po servisu PayPal. Upravo je on prvi investirao u Facebook i to iznos od pola milijuna dolara. Thiel je i dalje suvlasnik Facebooka, a njegova biografija je šarolika. Hodgkinson navodi samo neke detalje, od povezanosti njegove filozofije s njegovim poslom, do kontradiktorne činjenice da je član udruge američkih konzervativaca koji se novim medijima bore za očuvanje starih vrijednosti. Ostavimo li se očitih Hodgkinosovih osobnih nesuglasica s Thielom, odnosno netrepeljivosti koju promiče člankom, uočit ćemo još nekoliko zanimljivih činjenica koje idu u prilog teoriji zavjere.

Potom nas navodi da pročitamo 'privacy policy' te da 'iz fore' riječ Facebook zamijenimo s 'Big brother'. Tako dobijemo zanimljivu sliku koja kaže sljedeće: Svi podaci svih korisnika dostupni su svim vladajućim institucijama i svim snažnim kompanijama, poput Coca cole, prepušteni da s njima rade što ih je volja. No, možda i bitnije od toga, dostupan im je nov način brendiranja svojih proizvoda, gotovo intravenozno u direktnom kontaktu s korisnicima. Više o takvom brendiranju proizvoda možete pročitati ovdje, a da je Facebook već bio u sukobu s korisnicima koji su shvatili da ih se počelo iskorištavati, svjedoči i poznata afera Beacon.

 S druge strane, dakle na strani Facebooka, nalazi se Jack Schofield, također novinar i bloger Guardiana koji nije ponudio previše 'za Facebook' argumenata u svom članku, već samo jedan, ad hominem napad na Hodgkinsona. Ipak, zanimljivih stajališta o Facebooku možete pronaći u brojnim komentarima ispod članka. Zaključak, dakle, prepuštam vama.

Za kraj vam donosim link na neslužbeni Facebook blog na kojemu možete svakodnevno saznati par zanimljivosti (poput najkorisnijih FB aplikacija), link na stranicu s čitavom teorijom zavjere o Facebooku te jednu informaciju o društvenim mrežama. Naime, znate li koja je najstarija online društvena mreža na svijetu? The Well, pokrenuta dvije godine prije nego što sam se ja uopće rodio, davne, meni pradavne 1985. godine. A neki su mislili da tada interneta još nije ni bilo.

 

PS. Isprika za senzacionalistički naslov. Naprosto je jače od mene. :)